Sve zuji u maju

Kada pčelari pomenu mjesec maj, prve asocijacije su bagrem i rojenje. Kucnuo je čas kada će se vidjeti višemjesečni rad pčelara na uzimljvanju i pripremanju  društva za glavnu pašu. U većini naših krajeva bagremova paša je daleko ispred svih ostalih i po efikasnosti njenog iskorišćenja  mjeri se ukupna pčelarska godina.

Na pčelinjaku je puno posla, prije svega:

• okončanje posljednjih poslova na stvaranju jakih pčelnjih društava,
• sprečavanje nagona za rojenje i rojenja,
• stvaranje radnog raspoloženja u košnici za veliki posao sakupljanja nektara i njegovu preradu u med,
• maksimalno proširivanje na košnicama,
• detaljne pripreme za seobu pčela na pašu,
• obezbijediti da se u vrijeme glavne paše pčele ne uznemiravaju kako bi im produktivnost bila što veća,
• po mogućnosti približiti košnice glavnoj paši,
• ograničiti prostor matici i zasnovati nukleuse.

Bagrem ne cvjeta u isto vrijeme u svim krajevima. U zavisnosti od klimatskih prilika negdje je to već u prvoj dekadi maja, u krajevima sa višom nadmorskom visinom u drugoj, a negdje čak u trećoj dekadi.  Da bi iskorišćavanje bagremove paše bilo što bolje na samom njenom početku pčelinje drušvo treba da bude u “top formi”. Da bi se taj cilj postigao svi poslovi su morali da se odrade blagovremeno. Ako fenološki kalendar govori da cvjetanje bagrema u nekom kraju počinje 10. maja, znači da će u toj paši učestvovati pčele izležene iz jaja koja je matica zalegla između 15. marta i 25. aprila (Branislav Zečević, Beogradski pčelar, 2011). Kada počne bagremova paša, cilj je da u košnici ima što više pčela a što manje otvorenog legla. Stimulativno prihranjivanje se obustavlja koncem aprila. Preveliko leglo angažuje više pčela za njegovo njegovanje, a to smanjuje njihovu brojnost na sakupljanju nektara.

Pojedini pčelari pred glavnu (bagremovu) pašu odstranjuju maticu iz košnice kako ne bi polagala jaja. Cilj je da se pčele radilice ne angažuju oko ishrane i njege legla a da se orjentišu na sakupljanje nektara. Pčelarska struka to ne preporučuje. Jer, prisustvo matice u ovom periodu je neophodno. Umjesto toga može se, ali kod izrazito jakih društava, ograničiti pristup matici matičnom rešetkom. U tom slučaju, matica će polagati jaja u znatno manjem obimu, a njeno prisustvo u društvu imaće sve druge prednosti.

Odstranjivanje matice ne preporučuje se ni iz razloga što će društvo dok ne prođe glavna paša jako oslabiti pa neće biti sposobno za lipu, livadu i sve druge paše koje slijede, kao ni vještačko rojenje, proizvodnju matične mliječi i dr.

preuzeto iz beogradskog “Pčelara”

Higijenske pojilice

Priroda i njeni zakoni nam moraju biti vodič – kako u životu, tako i većini pčelarskih radova. Ne smijemo raditi protiv prirode, jer time radimo protiv sebe.

Pčelinje zajednice su se milionima godina održale u prirodi, pa i mi pčelari moramo učiti i poštovati određene zakonitosti prirode.

U pčelarskoj literaturi se može pročitati da tokom zime i proljeća treba odraditi određene pčelarske radnje na vrijeme.

Proljećni period sa sobom nosi određene probleme, pa zajednice koje nisu pravilno uzimljene, na vrijeme i sa kvalitetnom hranom, dovoljnim količinama perge, jakim i zdravim pčelinjim zajednicama, sad u proljeće, ukoliko nema unosa polenovog praha od ranih proljetnica, teško izdrže ovaj period smjene zimskih i ljetnih pčela. Veoma važna radnja na našim pčelinjacima je pravovremeno postavljanje pojilica. Danas se korisate razne vrste pojila. Nije problem šarolikog načina, izgleda i metoda pojilica, koliko je važno da se na vrijeme postave. Ipak se preporučuju higijenske pojilice. Pčele kao i sva druga živa bića, imaju potrebu za vodom, a to se posebno odražava u proljeće i tokom ljeta, pa i do kasne jeseni. Postavlja se pitanje kada je pravi momenat za postavljanje pojilica.

To zavisi od više faktora, prije svega od nadmorske visine na kojoj je pčelinjak smješten. Ali, i od početka unosa polenovog praha i nektara, jer je to siguran znak da je krenulo leglo, a samim tim i veća potreba pčela za vodom. Priroda je najbolji sat i pokazatelj svih radova na pčelinjacima, pa tako i vremena postavljanja pojilica. Negdje je to kraj, a negdje polovina februara ili kraj marta. Ukoliko iz bilo kog razloga ne postavimo pojilice na vrijeme, javlja se problem da za tu sezonu pčele “namamimo” da dolaze na pojila koja postavimo, jer su već u prirodi pronašle sebi vodu. Naravno, nije nam svejedno sa kakvog pojila pčele donose vodu u naše košnice, jer se sa vodom mogu unijeti određeni agensi koji mogu izazvati bolesti pčela. U literaturi se spominje da je dobro u vodu, posebno u tom periodu, doliti 0,5 odsto soli. Ja na svom pčelinjaku nikada to ne radim, iz prostog razloga što se držim prirodnih zakona, jer se pčela milionima godina održala bez donošenja soli ili nekih drugih dodataka.

Jaka pčelinja zajednica dnevno tokom vrućih dana ima potrebu za oko 0,5 litara vode. Važno je naglasiti da, bez obzira o kom tipu pojila se radi, u njima mora stalno da bude vode.

Ukoliko se desi, iz bilo kod razloga, da u pojilicama nestane vode i par dana pčele budu bez nje, one će pronaći drugi izvor ili pojilište i za tu godinu smo ih najvjerovatnije izgubili sa naših pojila, bila ona higijenska ili nehigijenska.

Ja na svom pčelinjaku koristim higijenska pojila koja se mogu vidjeti na priloženim slikama i na taj način čuvam svoje pčele od prevelikog umora, ako bi letjele u potrazi za vodom u prirodi. Smanjujem i mogućnost prenošenja uzročnika bolesti iz nekvalitetne i kontaminirane vode (posebno nozemoze, tog, kako je neki nazivaju “tihog ubice” pčelinjih društava, koji se pokaže kada  najmanje možemo uticati na nju, a to je zimski i rani proljećni period, posebno ukoliko pčele ne mogu da obave pročisni let). Od kada koristim ove pojlice, u košnici nemam znakova nozemoze, pogotovu u zimskom i proljećnom periodu. Nadam se da se najveći broj pčelara pridržava ovih pravilnosti i vodi brigu kao o pojilicama tako i ostalim pčelarskim radovima tokom sezone.

Kesten

Upravo cvjeta visokoproduktivno medonosno drvo pitomi kesten (Castanea sativa). U pitanju je šumsko listopadno drveće, koje botaničari svrstavaju u voće. Najčešće raste kao samotnjak na staništima gdje druge voćne vrste teško uspijevaju. Na prostorima Bosne i Hercegovine najviše ga ima u okolini Cazina, Bosanske Krupe, Novog Grada i Kostajnice te u okolini Bratunca. Nije slučajno da se udruženja pčelara u Bratuncu, Kostajnici i Cazinu zovu “Kesten”. Svakako treba naglasiti da  kestenov med iz Cazina ima zaštitu gografskog porijekla. Osam pčelara iz ovog grada je dobilo posebne certificate Instituta za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine. Kesten je, očigledno, dragocjena pčelinja paša.

Pitomi kesten podnosi bukvu, hrast i brezu kao dobre sudjede. Dugovječan je, a može da naraste do 25 metara visine. Krošnja mu je bujna i velika. Može dati čak do 200 kilograma plodova. Stablo može da poživi i 500 godina. Ne podnosi zemljište bogato kalcijumom.

Hranljiva vrijednost ploda kestena je značajna: skroba 60, šećera 17 i bjelančevina 10 odsto. Upotrebljava se u ishrani jer ima visoku kaloričnu vrijednost. Osušen i samljeven plod koristi se kao dodatak pšeničnom brašnu od koga se dobija kvalitetan i zdrav hljeb. Ima primjera da se list kestena koristi kao salata. Zbog visokog sadržaja tanina koristi se u farmaceutskoj industriji. Sadrži vitamine B, C i K. Malo je poznato da pitomi kesten ima C vitamina kao limun! Sadrži kalaj, bakar, mangan, fosfor, sumpor i natrijum. Koriste ga oboljeli od anemije i lica fizički i intelektualno iscrpljena. Dobra je energetska podrška za rast. Preporučuje se rekonvelescentima i osobama koje imaju problema sa venama i hemoroidima.

Pitomi kesten  rano počinje davati plodove, otprilike u petoj ili šestoj godini. Da bi dobro medio potrebna je velika vlažnost vazduha, a da ne pada kiša.

Drvo kestena kasno cvjeta. Odlična je pčelinja paša. U vrijeme njegovog cvjetanja skoro da je jedini izvor nektara i polena. Kestenov med je vrlo ljekovit, taman je, a tamne boje variraju zavisno od klimatskih uslova i godine. Prepoznatljiv je po mirisu i ima izrazito karakterističan, pomalo gorak ukus. Odlično djeluje na cijeli probavni sistem, podstiče rad crijeva, olakšava rad preopterećene jetre i žuči, štiti želučanu i crijevnu sluzokožu. Dobar je za lica koja se oporavljaju od žutice ili operacije žuči. To je med koji sadrži najviše prirodnih antibiotika.

Za mnogo čega se kaže da je “slatko kao med”. A da li med može biti gorak? Ako ima gorak med, onda je to med od pitomog kestena. Mnogi potrošači koji znaju šta je dobar med traže baš kestenov. Istina, mnogi ga troše tek kada se nađu u nekoj zdravstvenoj “gorkoj” situaciji. Šta to daje kestenovom medu tu vrijednost u odnosu na druge medove? Kada se pod mikroskopom uporedi kap kestenovog meda sa kapljicom bagremovog meda lako je uočiti veliku razliku u broju oku nevidljivih peludovih zrna. Kestenov med sadrži do sto puta više peludovih zrna u odnosu na bagremov, a pelud obiluje bjelančevinama. Pčele imaju najbolju tehnologiju oplemenjivanja i čuvanja cvjetnog praha, kako bi iz tih zrnaca izvukli “snagu” potrebnu za razvoj pčelinje zajednice. Zrnca ukomponovana u kestenov med rezultat su te tehnologije i tako sačuvane vrijednsti za ljudski organizam.

Pčela

Kao deo procesa registracije pesticide, Agencija za zaštititu životne sredine zahteva njihovo ispitivanje na odraslim pčelama kako bi se utvrdila srednja letalna doza (LD50). Međutim, kako novija proučavanja ukazuju, na ove supstance osetljivije je pčelinje leglo u odnosu na odrasle pčele i to pri dosta kraćem vremenu ekspozicije, ali istovremeno pesticidi svoj uticaj imaju i na kvalitet pčelinjih proizvoda, pre svega sakupljenog polena. Postojalo je mišljenje da je leglo u okvirima svoje košnice zaštićeno od uticaja pesticide, međutim, preko velikih količina polena koje unosi putem hrane, do legla dospijevaju i pesticide. Na žalost, dostupni testovi nemaju mogućnost utvrđivanja toksičnosti novih sistemskih otrova koji se primenjuju na zemlji ili na semenu, a prolaze kroz vaskularni sistem biljaka. Ovakvi sistemski otrovi pretvaraju biljke u prave fabrike otrova, jer iste emituju kroz koren, list, mladice, polen i nektar, a zatim, pre svega preko polena, imaju mogućnost da dospeju do pčela kontamirajući mleč i sakupljeni polen. Ipak, nedovoljno se zna o efektima pesticide na medonosne pčele koje do njih dospevaju preko polena. Za to postoje dva primarna razloga. Prvo, do pre nekoliko godina nije bilo pouzdanih ali ni dostupnih metoda za detekciju pesticide u količinama koje su nađene u polenu. Drugi razlog počiva na činjenici da ne postoji način potpuno tačnog detektovanja uticaja malih doza pesticide na larve medonosne pčele. Dosadašnji podaci ukazuju da je najveći deo polena kultivisanih biljaka, kako kod nas, tako i širom sveta, višestruko kontaminiran  reziduama hemikalija, koje često ispoljavaju sinergistički efekat. Polen, jedinstveni izvor proteina, lipida, vitamina i minerala za pčelinje larve, ali i čest pčelinji proizvod koji se koristi kao suplement u ishrani ljudi, do nedavno smatran za pretnju. Međutim, novijim proučavanjima mehanizma delovanja toksina  iz polena na pčelinje larve  utvrđeno je da su pesticide u manjim dozama toksičniji nego ikad pre i da su u upotrebi više sistemski nego površinski preparati.  Nisu zabeleženi pesticidi u nivoima akutne toksičnosti, međutim, utvrđeno je da su pčelinja društva  hronično izložena brojnim kontaminantima iz spoljašnje sredine koji se skladište i tako ostvaruju produženi efekat na pčelinju zajednicu. Pošto se malo zna o međusobnim interakcijama ovih hemikalija, a takođe je malo poznata njihova sudbina tokom skladištenja u košnici, nemoguće je izvući zaključak o tome kakav će celokupan uticaj imati ovi kontaminanti na zdravlje pčelinje zajednicce i kvalitet pčelinjih proizvoda. Bez obzira na sve, nameće se zaključak da je medonosna pčela u svim fazama razvoja izložena višestrukom uticaju rezidua pesticida i njihovih metabolite kroz procese sakupljanja  I konzumiranja polena. Takođe, svi razvojni oblici medonosne pčele, naročito larve, preživljavaju štetne efekte u dozama dosta manjim od srednje letalne doze (LD50). Zbog svega navedenog potrebno je propisati restrikciju upotrebe sistemskih pesticida na biljkama koje oprašuju pčele, odrediti subletalne doze pesticida za larve insekata oprašivača, izjednačiti metabolite pesticida sa pesticidima, kao i restrikciju upotrebe fungicida i herbicida tokom cvetanja useva.

Propolis

Ljekovita svojstva propolisa su odavna poznata i nauka ih je temeljito izučavala. Na tom poslu mnogo su se angažovali i ruski naučnici. Jedan od njih, dr G. G. Kačni, analizirao je pacijente liječene propolisom. U pitanju su bolesnici sa problemima uha, grla i nosa, njih 2.007. Istraživanje je trajalo 15 godina i kada je završeno došlo se do više konstatacija, od kojih se značajem izdvajaju sljedeće:

- alergijske reakcije na propolis uočene su kod 3,8 odsto bolesnika,

- najveći procenat alergije uočen je kod oboljelih od uva, slijede oboljeli od nosa, a najmanje alergičnih bilo je među oboljelima od grla,

- alerija je najčeća u periodu januar – april, a najrjeđa u periodu juli – novembar.

Prilikom liječenja bolesti uha propolisom alergija se pojavljivala već petog dana kod 32 odsto alergičnih pacijenata oboljelih od jake upale srednjeg uva, hroničnog gnojnog  otitisa, aditivnih procesa u srednjem uvu i dr. Desetog dana liječenja alergijske reakcije imalo je 62 odsto, a poslije 15 dana još šest odsto oboljelih. Pedantnim analizama je utvrđeno da se alergija na propolis javljala kod pacijenata starosti do 30 godina, a čak polovina pacijenata je bila mlađa od 20 godina. Zanimljiv je podatak da među alergičnim pacijentima nije bio nijedan koji se bavi pčelarstvom! I još jedan podatak zaslužuje pažnju i iznenađujući je. Pojava alergije na propolis je četiri puta češća kod muškaraca nego kod žena!

Češće su obolijevali pacijenti iz južnih krajeva, a od bolesnika koji su bili pod lupom naučnika a liječeni su očišćenim propolisom alergija se pojavila kod jedan odsto njih, a kod onih koji su se liječili neočišćenim propolisom bilo je 2,7 odsto alergičnih. Sagledano je i porijeklo propolisa. Ovaj pčelinji proizvod izvađen iz košnica smještenih u šumi češće je izazivao alergiju od propolisa sakupljenog iz košnica koje su bile na otvorenom prostoru i cvjetnim terenima.

- Klinička slika alergije pri lokalnoj primjeni propolisa bila je vrlo različita: od lokalnog crvenila do izrazito ekcematoznih promjena na koži. Kod jednih bolesnika proces se brzo smirivao, dok se kod drugih javila vrućina sa osipom, a kasnije i sa plikovima po koži. U 16 odsto bolesnika osip se raširio od mjesta primjene propolisa po cijelom tijelu i nestao za dva do sedam dana nakon prestanka dalje primjene propolisa – ističe dr Kačni u autorskom tekstu koji je objavio ruski časopis “Pčelarstvo”.

Po ovom autoru pri alergiji nosa i mekog nepca prvo se javlja jak svrab u nosu, a zatim vrlo jako kihanje. Nakon toga dolazi do jake hiperemije, sluznica nosa natekne, pa se javlja obilan iscjedak iz nosa i jako suzenje očiju. Bolesnici imaju problema sa svrabežom, peckanjem u nosu i glavoboljom. Rjeđe se javlja i povišena temperature. U 70 odsto slučajeva alergijske reakcije su nastupile uveče ili noću. Prestankom primjene propolisa tegobe slabe i proces ozdravljenja se ubrzava. Ukoliko se liječenje propolisom ponovi, alergijske reacije su, po pravilu, duže i teže nego prvi put. Istraživanje je potvrdilo da je primjena terapije propolisa bila najefikasnija i izazivala najmanje alergijske reakcije kada se koristila smjesa ovog pčelinjeg proizvoda u smjesi sa drugim proizvodima. Efekti su bili pojačani, a alergijski učinak slabiji.

Lica kod kojih se utvrdi alergija na propolis ne postaju imuna poslije izliječenja. Ponovljena terapija propolisom već poslije tri dana primjene izazivala je alergijske reakcije.

Očigledno je da propolis, kao visokovrijedan pčelinji proizvod treba koristiti, ali obazrivo i uz kontrolu stručnjaka. Nekontrolisana primjena ponekad može izazvati neugodne alergije.